servant-of-the-end

Tup zvuk drveta o drvo, slaganje hrpe. Zima je pokucala. Pokucala je snažno, Željevši razrušiti utvrdu, moju krhku Utvrdu od uspomena - palaču. Lišće se smijulji, nebo plače, a ja? Ja pišem tebi, stvaram još jednu uspomenu U nizu da ojačam svoju utvrdu. Tebe to ne zanima. Gužvam papir, šiljim olovku, gledam. Tuga se boji i skriva ispod otirača, Strpljivo čeka poziv na topli napitak. Tebe i dalje nema. Prisjetih se svih tvojih udaraca I svih onih ružnih riječi. Zagrizem usnu, Suza krene. Tuga cvili, nervozno se trza. A gdje si pobogu Ti? Sad već ljuta

On je savršen. Naravno, šalim se. Materija ne postoji, mi ne postojimo. Sve je ovo jedno zabavno putovanje kroz ništavilo. Kako bismo si ipak olakšali, zamislit ćemo da smo svi jedna duša koja boluje od poremećaja ličnosti. Opet ne valja, sad smo već na tome da nas jednostavno moramo zamisliti brojnijima. Gotovo sam sigurna da ništa ne vidimo isto, ali preuzevši tvoje ideje ja stvaram dio svoga svijeta i obratno. Naše su duše toliko razigrane da su osmislile svijet, ljude, umjetnost, matematiku. Ali, recimo da sam u krivu i da baljezgam gluposti, prijeđimo na konkretnij

They say it's painful, you know When your heart is broken And I'm sitting right here Trying to feel the pain Taste some sorrow Cry endlessly But... I can't, and therefore I am guilty Committing a crime of insensibility Driving myself insane Feeling down For not feeling low I even tried to torture myself With pictures of two smiley faces Our faces But didn't feel a grain of regret And I love you, though I just don't miss you Maybe it's a mental disorded Which I'm lucky to have Wouldn't it be nice if it lasted Forever ...

Nonšalantno uzmičem pred nevažnim, Skraćujem potragu do presudnoga, Snagu sebično skupljam, Energiju štedim. Ne! Ja ne želim znati! Odoh.